Milanski edikt o slobodi religija u Rimskom Carstvu

 

MILANSKI EDIKT (RESKRIPT)

Milanski edikt je uredba koju su 313. u Milanu zajednički proglasili Konstantin I. Veliki, tada tetrarh Zapada i Licinije, tetrarh istoka, a njome je i službeno označen kraj vjerskih progona u Rimskom Carstvu, dok je samo Carstvo zauzelo neutralan položaj u odnosu na religije.

Ovaj je Edikt imao svoju značajnu prethodnicu u ediktu o toleranciji što ga je 311. u Nikomediji proglasio car Galerije. U njemu se daje oprost kršćanima koji su, »slijedeći svoje hirove, bili obuzeti ludošću, te se nisu pokoravali drevnim običajima.« U tom se dokumentu nadalje čita:

»U ime toga oprosta, neka mole svoga Boga za naše spasenje, za spas Republike i za svoj grad, kako bi Republika mogla i dalje posvuda postojati jedinstvena, a oni da bi mogli mirno živjeti u svojim domovima.«

Milanski edikt zahvatio je, međutim, još dublje, određujući izričito i da se sva mjesta na kojima se zajednica okupljala i svako drugo konfiscirano i oduzeto vlasništvo »ima vratiti kršćanima bez traženja naknade ili ikakvoga plaćanja, i bez pokušaja prijevare i obmane.«

Glavna značajka ovog edikta bila je u tome što je kršćanstvu, ali i svim drugim religijama, omogućio pravni položaj jednak položaju poganstva, a poganstvo više nije bila službena religija Carstva i njegove vojske.

Početkom 4. stoljeća, u Rimskom Carstvu kršćani su već bili izuzetno prošireni, kako teritorijalno, tako i u raznim slojevima društva. Mnogi su kršćani zauzimali ključne položaje u državnoj upravi i ostalim viđenijim mjestima u društvu, premda su se izlagali opasnosti progona. Edikt je stoga želio unijeti mir u Carstvo, a nakana mu je bila sinkretistička: obuhvatiti u rimskom društvu vjerska i filozofska učenja različita porijekla, kako bi se ojačala država.

f62d960940a552b4694a61897c0b1e52Izvorni tekst samog edikta nije nađen, no u svojim ga djelima navode suvremenici njegova proglašavanja: Laktancije i Euzebije Cezarejski.

Laktancije donosi na latinskom jeziku u svome djelu De mortibus persecutorum (poglavlja 34 i 48), kako Galerijev edikt,  tako i Milanski edikt. Euzebije donosi oba teksta u grčkom prijevodu u svojoj Povijesti Crkve (VIII,17; X,5).

Kao što je iz svega vidljivo, nije bila riječ o davanju slobode samo kršćanstvu, kako se to često tumači, niti je bila riječ o proglašenju kršćanstva državnom religijom. Naprotiv, nakana je edikta bila sloboda vjerskog izražavanja u Rimskom Carstvu, kako bi se postigao unutarnji politički mir.

Tek 395. godine, uredbom cara Teodozija I.(posljednjeg cara cijelog Rimskog Carstva) kršćanstvo će postati jedinom državnom religijom u Rimskom Carstvu.

 

TUMAČENJE MILANSKOG EDIKTA

U jednom dijelu edikt ovako slovi: kršćanima i svim ostalima daje se slobodan izbor da slijede kult (obred) koji žele, kako bi koja god božanska i nebeska moć postojala bila blagonaklona prema nama i svima koji žive pod našom vlašću. Edikt dakle teži ostvarenju mirnog suživota svih bez obzira na njihovu vjersku pripadnost, kako bi božanstva bila milostiva prema caru i carstvu. Načelu caru carevo a Bogu Božje (Mt 22,21), za kršćane je značilo i to da se svatko pokorava višim vlastima, jer nema vlasti osim od Boga. I one koje postoje, od Boga su uspostavljene.

Zato onaj koji se suprotstavlja vlasti protivi se odredbi Božjoj. A koji se protive, navući će sami na se osudu (Rim 13,1-2). Ne želimo ulaziti konkretnije u egzegezu ovog teksta, no iz njega jasno proizlazi kako se kršćani imaju vladati prema vlastima. Zato rano kršćanstvo poznaje više pokušaja zagovaranje pred vlašću, kako bi s jedne strane kršćani ispoštovali Božju zapovijed, a s druge imali mir i sigurnost. Sv. Justin mučenik (100.-165.) u svom djelu Prva apologija, moli cara za snošljivost prema kršćanima.

Tertulijan (150.-230.) je u pismu Scapulu istaknuo kako je temeljno pravo svake ljudske osobe štovanje u skladu s njezinim uvjerenjima, znajući da nečija vjera ne šteti niti pomaže drugome. Prema tomu, vjera ne treba biti nametnuta, niti pod pritiskom, već treba biti slobodna. Već prije Milanskog edikta rimski carevi su davali kakvu-takvu vjersku slobodu kršćanima (Regalijan 260. i Galerije 311., Edikt o toleranciji). Iako su vapili za slobodom, kršćani nisu mogli prihvatiti nametanje poganskih carskih kultova, pa su zbog toga mnogi pretrpjeli mučeništvo. Prema drugim religijama oni su se odnosili pomirljivo.

Pismo Diognetu iz druge polovice II. stoljeća vrlo lijepo govori o životu kršćana: Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje stanuju, ni jezikom, ni načinom života. (…) Nisu zaštićeni ni ljudskim zakonom kao neki drugi. Nastavajući grčke i barbarske gradove, gdje je koga sudbina postavila, prihvaćajući svagdje domaće običaje u odijevanju, hrani i uopće načinu života, oni žive i time predlažu izvanredan i po jednodušnom mišljenju svih nevjerojatan način života. Žive u vlastitoj domovini, ali kao došljaci. Kao građani s ostalima imaju sve zajedničko, a sve trpe kao tuđinci. Svaka im je tuđa pokrajina domovina, a svaka domovina tuđina. Žene se kao i ostali i rađaju djecu, ali ne odbacuju još nerođene djece. Imaju zajednički stol, ali ne i postelju. U tijelu su, ali ne žive u tijelu. Provode život na zemlji, ali na nebu imaju domovinu. Pokoravaju se izglasanim zakonima, a načinom svog života nadvisuju zakone. Ljube sve, a svi ih progone.

Međutim, proglasom Milanskog edikta počinje se postavljati pitanje odnosa prema drugim religijama. Naime, više je to tema koja zanima vlast, a ne Crkvu. Tako nažalost nedugo nakon edikta dogodit će se njegova suprotnost, pa već sam Konstantin počinje progoniti Židove. Teodozijev edikt iz 380. godine proglasit će kršćanstvo jedinom zakonitom religijom carstva, te će svi oni koji ne budu ispovijedali tu jedinu vjeru biti podložni božjim kaznama i također onim kaznama – tako carski edikt – koje im mi budemo nametnuli. Kasnije će Sv. Augustin (340.-430.) u De Civitate Dei govoriti o borbi kojom se svijet i sluge zla trebaju pobijediti, biti stavljeni pod Glavu Crkve, Isusa Krista. Ta borba ne se odvija samo na duhovnoj razini, nego silazi čak i do uporabe sile onih koji se nazivaju milles Christi. Dakle, u ovom relativno kratkom periodu prvih stoljeća suživot kršćanstva suživot među religijama je vrlo turbulentan. Dok u početku vidimo nesmetani suživot tolikih poganskih kultova, a kršćanstvo proganjano, vrlo brzo nakon donošenja Milanskog edikta ta slika će biti izopačena. Iako je svrha edikta bila omogućiti miran suživot svih religija, taj cilj nažalost nije dugoročno ostvaren

IZ RAZLAGANJA mr. th. Mirka Štefkovića

(2) Kad smo se ja, Konstantin August, i ja, Licinije August, sretno susreli u Milanu, te raspravili o svemu što je do javnog dobra i sigurnosti, učinilo nam se da, među stvarima koje bi mogle koristiti mnogim ljudima, štovanje koje se prinosi Božanstvu zaslužuje našu prvotnu pozornost, te da je pravedno kršćanima i svima ostalima dati slobodu da slijede religiju koju tko hoće; tako da onaj Bog, koji sjedi na nebu, mogne biti dobrostiv i naklonjen nama i svima koji su pod našom vlašću. (3) Stoga držimo da je dobra i pravična mjera, i u skladu s ispravnom prosudbom, da nijednom čovjeku ne bude zabranjena mogućnost pristajanja uz obrede kršćanstva ili koje druge religije kojoj bi ga odveo njegov um, te je sebi prihvatljivom osjeća, tako da nas vrhovno božanstvo, čijem se štovanju slobodno posvećujemo, mogne u svemu nastaviti obasipati dobrostivošću i naklonošću.

Constantine_I_Hagia_Sophia(4) Zbog toga nam se svidjelo da ti damo na znanje da, bez obzira na bilo koju prethodnu uredbu koja bi se odnosila na kršćane, svima koji izaberu slijediti tu religiju mora biti dozvoljeno ostati na potpunoj slobodi, te ih se ne smije smetati ni na koji način. (5) I vjerujemo da je pravično naglasiti kako je, među stvarima koje su povjerene tvojoj odgovornosti, oprost što smo ga namijenili kršćanima u pitanju religije širok i bezuvjetan; (6) te da ti razumiješ da je na isti način otvoreno i mirno bavljenje svojom religijom dozvoljeno i svima drugima, na isti način kao i kršćanima. Doista je prikladno, poradi stabilnosti države i poradi mira u našem vremenu, da svakom pojedincu bude dozvoljeno pristajati uz religiju po vlastitom izboru; i ne predviđamo povlačenje ove uredbe, zbog dužne časti svake religije.

(7) Usto, koliko je do kršćana, u prošlosti smo dali određene zapovijedi koje se odnose na mjesta kojima su se oni služili za svoje vjerske skupove. Sada je naša želja da sve osobe koje su došle u posjed sličnih mjesta, od carske blagajne ili od bilo koga drugoga, ta mjesta vrate kršćanima, ne tražeći za to novac ili drugu cijenu, te da to bude učinjeno bez odgađanja ili dvojbi. (8) Želimo također da svi koji su zadobili kakvo pravo nad tim mjestima kao darovnicu, na sličan način vrate to pravo kršćanima: ostavljajući uvijek pravo onima koji su nešto nabavili za određenu cijenu ili besplatno primili, da ulože molbu vikaru kako bi dobili odgovarajuće dobro od naše dobrohotnosti. Sva ta mjesta moraju, snagom tvoga zahvata, biti vraćena kršćanima odmah i bez odgode. (9) I budući da se čini da su kršćani, osim tih mjesta namijenjenih njihovim skupovima, posjedovali i druga mjesta koja nisu pripadala pojedinim osobama nego njihovoj zajednici, odnosno njihovim crkvama, sve to želimo da bude obuhvaćeno gore izrečenim zakonom, te želimo da bude vraćeno zajednici i crkvama bez odgode ili rasprave: ostavljajući uvijek mogućnost onima koji vraćaju, bez traženja naknade, da traže odštetu povjeravajući se našoj dobrohotnosti. (10) Dok postupaš prema svemu ovome u korist kršćana, morat ćeš pokazivati najveće zalaganje kako bi naše odredbe bile izvršene bez otezanja, te naš cilj da se zajamči javni mir bude zadovoljen. (11) I tako neka nam božanska naklonost, kako je već gore rečeno, u kojoj smo već uživali u stvarima od najveće važnosti, nastavi davati uspjeh, u korist javnog dobra. (12) I kako bi ovaj edikt bio svima poznat, želimo da, koristeći svoju ovlast, providiš da se objavi, da posvuda bude izložen, te ovaj zakon izdan našom dobrostivošću ne mogne nikome promaći.